Najčešća aritmija u kliničkoj praksi je atrijalna fibrilacija koja se klinički prepoznaje kao aritmija absoluta. Odgovorna je za oko trećinu hospitalizacija zbog poremećaja srčanog ritma.
Atrijalna fibrilacija ili treperenje pretkomora se javlja kod osoba sa ishemijskom bolešću srca, slabošću srčanog mišića, mitralnom stenozom kao i kod osoba sa poremećenom funkcijom štitne žlijezde, hipertenzijom i perikarditisom. Samo u 30% oboljelih se javlja kao izolovana tj. nije udružena sa drugim bolestima. Kod jednog broja bolesnika uzrok treperenja pretkomora se ne može utvrditi.
U slučaju atrijalne fibrilacije pretkomore praktično prestaju da pumpaju krv jer postoji nesinhronizovana kontrakcija muskulature i krv u pretkomorama zaostaje. Pošto krv zaostaje, stvaraju se i uslovi za nastanak ugruška (trombotičnih masa). Formirani ugrušak može dalje, kada srce normalno proradi da dospije u cirkulaciju, zapuši neki od krvnih sudova u organizmu i prekine dotok krvi dijelu koji se preko tog krvnog suda snabdijeva. U zavisnosti od toga koji krvni sud je zapušen i manifestacije su različite. Na ovaj način može da dođe do infarkta miokarda, šloga, srčanog zastoja itd. Smatra se, da se trombotičke mase u pretkomori mogu formirati već 48 sati od nastanka atrijalne fibrilacije.
Najčešći simptomi su: osjećaj treperenja srca, nepravilan puls, nedostatak vazduha i brzo zamaranje, umor, slabost, vrtoglavica, konfuzija, kratkotrajni gubici svijesti, bol u grudima. Međutim, ukoliko srčana frekvenca nije vrlo brza, bolesnik može i godinama da ima neprepoznatu atrijalnu fibrilaciju. Bolesnik ne osjeća aritmiju već se brzo zamara, smanjuje se njegova radna sposobnost i javlja se niz drugih opštih i nejasnih simptoma koji otežavaju dijagnostikovanje.
Dijagnoza se potvrđuje na osnovu rezultata EKG-a, holter monitoringa i drugih nalaza prema proceijni ljekara. EKG je dijagnostička metoda kojom se pokazuje kakva je električna aktivnost srca. Holter monitoring se radi kako bi se u periodu od 24-48 sati vidjelo koliki je broj otkucaja srca u minuti.
Kada je liječenje u pitanju prva linija odbrane svakako su antiaritmici uz antikoagulantnu ili antiagregacionu terapiju u zavisnosti od slučaja. Kao terapijske mogućnosti tu su još elektro-kardioverzija i liječenje radiofrekventnom strujom (radiofrekventna ablacija).
Dr Rajko Ćulibrk
