Jezik je organ u usnoj šupljini koji igra izuzetno bitne uloge: u varenju hrane zajedno sa zubima, u kretanju zalogaja prema ždrijelu, odnosno kod gutanja hrane, te kao čulo ukusa. Takođe, neizostavan je organ u formiranju govora. Jezik je mišićni organ smješten na podu usne šupljine, pokretan je u svim smjerovima, slobodno se prevrćući i savijajući, prosječne dužine oko 10 cm.
Pokriven je karakterističnom sluznicom, koja je hrapava jer na sebi ima četiri vrste malih bradavičastih ispupčenja (papila) u čijim zidovima se nalaze različiti receptori za čulo ukusa. U usnoj duplji i jeziku odraslog čovjeka može da bude nekoliko hiljada ovih okusnih pupoljaka, a njihov broj opada sa godinama. Jezikom se prepoznaju četiri glavna ukusa: slatko, slano, kiselo i gorko. Odnedavno, prihvaćeno je otkriće japanskih naučnika o još jednom ukusu, nazvanom umami. Taj izraz japanskog porijekla označava intenzivan ukus kakav daje natrijum glutaminat, a prepoznaje se u, na primjer, mesu i rajčici. Ostalo što se osjeća prilikom jela su arome, odnosno smjesa ukusa i mirisa koji se prepoznaju zajedničkom aktivnošću jezika i nosa. Nekada se smatralo da pojedinim dijelovima jezika prepoznajemo pojedine ukuse, ali se danas zna da su receptori za ukus ravnomjerno raspoređeni po cijelom jeziku.
Čulo ukusa može se mijenjati kod: nedovoljnog lučenja pljuvačke, upotrebe nekih lijekova, oštećenja pojedinih nerava. Postoje još neka oboljenja i faktori koji dovode do poremećaja čula ukusa. Nabrojaćemo samo neke: loša oralna higijena, gladovanje, oboljenja jetre i ciroza, bubrežne bolesti, loše navike (pušenje i alkohol), psihogeni poremećaji (depresija, stres, psihoze) i dr.
Navešćemo i neke zanimljivosti. Jezik je organ koji najbrže zarasta, odnosno brzo se oporavlja od ozljeda. Otisak jezika je poput otiska prsta, jedinstven je za svaku osobu. Jedina kost u ljudskom organizmu koja nije vezana za drugu kost je upravo podjezična kost, za koju je jezik vezan svojim zadnjim dijelom. U Tibetu je plaženje jezika znak pozdrava koji odražava poštovanje prema drugima. Na kraju, neke osobe nesvjesno za održavanje ravnoteže ili koncentracije pri finim mehaničkim poslovima dodiruju jezikom usne ili savijaju jezik prema nepcu.
Dr Nenad Srdić
